HLADNA TOPLINA

Modularna skulptura / Beton / Plastika

PREDGOVOR: IGOR LOINJAK

Iako bi se naziv izložbe mlade umjetnice Tamare Sekulić isprva mogao shvatiti kao kontradikcija u kojoj je naglašena snažna ambivalentnost između hladnoće i topline, značenjska bít koju autorica provlači kroz izložena djela omekšana je smislom upisanim u shvaćanje korištene sintagme i problematizaciju odnosa između hladnoga (betona) i toplog (flora). Betonizirana flora podsjetnik je na već dosta dugi period odnosa prema prirodi u okviru urbanih sredina u kojima se odnos zelenila posljednjih tridesetak godina drastično smanjivao u odnosu na „betonizirani“ segment prostora. Na sreću, u posljednje vrijeme zelene tendencije u arhitekturi i pristupu prostornom planiranju sve više pažnje posvećuju elementu prirode naglašavajući potrebu za skladom između arhitekture i njezinog okoliša. Premda u kratkom uvodu u izložbu ističem da je kontekst ovih djela inspiriran prepletom kulture i prirode, arhitekture i flore, čini mi se kako je autoričina tendencija bila u djelima naglasiti ipak jedan drugi segment iste teme, a to je analiza (mogućnosti) sklada između jednoga i drugog.

„Hladna toplina“ sintagma je koja u semantičkom smislu, ističući opreku između dva korištena pojma, na značenjskoj razini riječi može biti uspoređena sa sintagmom „estetika ružnog“. Nije to, međutim, jedini razlog zbog kojega sam se ovdje odlučio koristiti upravo prizivanjem semantičkog nesklada između estetike – koja se prije svega bavi pitanjem osjetilnosti i ljepote – i ružnoće, nego i zbog fenomena arhitekture betona koja je u prošlom stoljeću izazvala buru suprotstavljenih mišljenja. U povijesti graditeljstva tradicija upotrebe betona seže u antički period. Arheološki nam ostatci pokazuju da su opus caementicium koristili Grci na otoku Rodosu još u 5. st. pr. Kr. Razvoju su betonske smjese osobito doprinijeli Rimljani tako da Vitruvije u djelu „O arhitekturi“ slavi snagu betonske gradnje, dok Plinije Stariji u „Naturalis Historia“ piše da je rimski beton idealan za gradnju jer je „svakim danom sve snažniji i otporan na udarce“. Slava je betona svoju punu realizaciju doživjela u poslijeratnoj modernističkoj implementaciji betonske utopije u zapadnoj arhitekturi. Procvat brutalizma proizašao je iz Le Corbusierova promišljanja ljepote un béton brut. Korištenje sirovoga (neobrađenog) betona otvaralo je brojna estetska pitanja arhitekture stvarajući gorljive pristaše, ali i još žešće kritičare, osobito stoga što je brutalizam u kasnijim fazama utjecao na oblikovanje fenomena betonizacije kao problema urbanizma i kvalitete življenja.

Od te točke u svom radu polazi Tamara Sekulić. Njezina djela naglašavaju suodnos između betona, koji karakterizira hladnoća, grubost i sirovost, te svijeta biljaka kojima se pripisuju oprečna svojstva poput vizualne topline, krhkosti, mekoće i prirodnosti. Treba istaknuti i činjenicu da svako djelo ima identičan oblikovni obrazac – beton čini pijedestalnu osnovu, dok je biljka stavljana na njezin vrh. Bilje, međutim, koje koristi je plastično što uvodi još jedan značenjski pomak u moguće tumačenje spomenute opreke jer djela grade dva umjetna (ljudskom intencijom proizvedena) materijala. Iz toga mi se razloga čini da izlošci svojom formalnom čistoćom i vizualnom lakoćom potenciraju niz pitanja koje nam Sekulić postavlja u pomalo retoričkom stilu. Spomenuti retorički stil problematizacije analizirane teme bitna je oznaka ovih eksponata jer nas oni na neagresivan i nenapadan način uvlače u daljnje promišljanje kvalitete življenja u vlastitoj svakodnevici. Ako je to bio zadatak koji si je autorica postavila, onda je u tome nesumnjivo uspjela budući da je spajanjem estetske mogućnosti betona i plastike s ozbiljnošću teme od koje u svom radu polazi stvorila dojam skladne cjeline kojom odiše postav izložbe. Zadatak je pak posjetitelja da se ne prepuste ugodnosti toga sklada, nego da oslobode kritički instrumentarij vlastitog misaonog potencijala i nastave promišljati o temi izložbe i nakon što napuste sigurnost galerijskoga prostora.