Tehnika: drvo / Dimenzije: 30x30x10cm , 50x50x15cm
Tekst: Josipa Bubaš
Virtualna šetnja izložbom https://fb.watch/2NF_mHfzST/
Serijom objekata manjih dimenzija (između 30 i 50 cm) nazvanih Uvijek postoji izlaz , izrađenih u drvu umjetnica Tamara Sekulić započinje 2019. godine te se istima nastavlja baviti do danas. Umjetnica formalno donosi konstrukcije u obliku kubusa, zatvorene forme u kojima vidimo različite pravilne, ravne linije ili linije koje se lome pod određenim kutovima. Ove kutijice djeluju ritmično, ponekad izrazito konstruktivistički, cerebralno. Na razini forme funkcioniraju kao izmjena ritma, linije, površine i praznine, rešetkaste forme impliciraju zatvorenost, usustavljenost. Druga razina čitanja radova jeste ona simbolička, koju, između ostalog, iščitavamo i iz samog naziva. Kubusi ovim čitanjem postaju svojevrsne mentalne mape, tijek misli, izmjena prepreka i praznina, mentalna dinamika i dijalog sa sobom. Radovi su, prema riječima umjetnice, nastali iz perioda osobne krize koji umjetnica transcendira, nadilazi stvaranjem nove vrijednosti, prikazujući upravo unutarnje dijaloge i odluku usmjeravanju k traženju izlaza. Boksovi su svojevrsno opredmećenje tog dijaloga. U ovo neobično vrijeme, kada smo silom prilika zatvoreni u svoje stambene ali i mentalne kutije, kada uobičajeni eskapizmi ne funkcioniraju, upravo je ovo dijalog koji nam neprestano bruji u glavi. U ovoj “konstrukciji misli”, kako ih naziva sama umjetnica, prepreke postaju misaone putanje, a njihovo opredmećenje pretvara se u dinamičke, stilizirane rešetke, koje se ritmički izmjenjuju s praznim prostorom. Praznina je odsustvo, ali i potencijal. Umjetnica se ovdje igra s formom labirinta, njegovom simbolikom, procesom traženja izlaza, afirmirajući snagu misli u prevladavanju vanjskih i unutarnjih zapreka. Činjenica da ciklus nije gotov govori o neprestanom unutarnjem dijalogu, potrebi za iznalaženjem novih načina u svakoj novoj situaciji, kontinuiranom pregovaračkom procesu sa sobom i svijetom, ali i okretanju optimizmu kao primarnom egzistencijalnom činu, posebice u vrijeme u kojem više nego li ikada postaje jasno da je svijet u trajnoj, trenutno ubrzanoj mijeni i da je gradnja unutarnjih kapaciteta osnovno sredstvo preživljavanja.